Uvod u problematiku proširenih vena

Varikozne vene su proširene površinske vene u nogama.

Ne zna se točno koji je uzrok varikoznim venama, ali vjerojatno se radi o oslabljenim stijenkama površinskih vena. Ta slabost može biti nasljedna. Vremenom, ta slabost dovodi do gubitka elasticiteta vena. Vene se napinju i postaju dulje i šire. Da bi ostale na istom mjestu koje su zauzimale kada su bile normalne, vene postaju vijugave (tortuotične), pa imaju zmijoliki izgled izbijajući potkožno, nadižući kožu, gdje postaju jasno vidljive. Mnogo važnije od produljenja je širenje vena, što ima za posljedicu razdvajanje zalistaka venskih valvula. Radi toga se vene brzo pune kad osoba stoji, te se vene, koje su tanke stijenke i tortuotičnog toka, prošire još više. To proširenje katkada zahvaća i kratke, povezujuće vene koje normalno dopuštaju protok samo iz površinskog u duboki venski sustav. Ukoliko dođe do zatajenja funkcije valvula u povezujućim venama krv se vraća natrag u površinske vene uvijek kad mišići stisnu duboke vene, što ima za posljedicu daljnje napinjanje i širenje površinskih vena.

Simptomi i komplikacije

Osim što ne izgledaju lijepo, varikozne vene obično bole i izazivaju zamor u nogama. Međutim, mnogi ljudi s vrlo proširenim venama nemaju bolova. Donji dijelovi noge i gležnjevi mogu svrbjeti, posebno kad je noga topla nakon skidanja čarapa. Češanje može dovesti do ogrebotina i uzrokovati crvenilo ili osip koji se često neispravno pripisuje suhoj koži. Simptomi katkada mogu biti izraženiji kad su varikozne vene prazne nego kad su potpuno napunjene krvlju.

Samo mali broj ljudi s varikoznim venama ima komplikacije kao što su dermatitis, flebitis ili krvarenje. Dermatitis izaziva crvenilo, krastice, osip koji svrbi ili smeđu obojenost kože, obično na unutarnjoj strani potkoljenice oko gležnja. Češanje ili manja ozljeda može prouzročiti bolne ranice (ulkuse) koje ne zacjeljuju.

Flebitis se može pojaviti spontano ili biti posljedica povrede. Premda je obično bolan, flebitis koji se razvije na varikoznim venama rijetko je opasan.

Ukoliko je koža tanka iznad varikoznih vena ili iznad vena koje izgledaju poput paukove mreže, tada i mala povreda može izazvati krvarenje, čak i nakon češanja ili brijanja. Ulkusi mogu također izazvati krvarenje.

Dijagnoza

Varikozne vene se obično vide kako su nabrekle pod kožom, ali osoba može imati simptome i prije nego vene postanu vidljive. Kad se vene ne vide iskusni liječnik može pipanjem noge odrediti punu veličinu problema.

Neki liječnici traže rendgensko snimanje ili ultrazvučni pregled da bi ocijenili funkcioniranje dubokih vena. Takve su pretrage obično potrebne kad promjene na koži upućuju na lošu funkciju dubokih vena ili ukoliko su skočni zglobovi otečeni radi edema (nakupljanje tekućine u potkožnom tkivu). Same varikozne vene ne uzrokuju edeme.

Valvule u varikoznim venama

U normalnoj veni, zalisci valvula su zatvoreni kako bi spriječili vraćanje krvi. U varikoznoj veni, zalisci se ne mogu zatvoriti jer je vena nenormalno proširena i krv može poteći u suprotnom smjeru.

Liječenje

Varikozne vene se ne mogu izliječiti, ali se liječenjem olakšavaju simptomi, poboljšava izgleda i sprječavaju komplikacije. Podizanje nogu prilikom ležanja ili dizanje nogu na stolicu pri sjedenju ublažava simptome varikoznih vena, ali ne sprječava nastanak i širenje vena. Varikozne vene koje nastanu za vrijeme trudnoće obično nestaju 2 do 3 tjedna nakon poroda, pa ih ne treba liječiti.

Elastične čarape (ili hlače) pritišću vene i sprječavaju napinjanje i ozljede. Ljudi koji ne žele kirurško liječenje, liječenje injekcionom terapijom ili koji imaju neko drugo medicinsko stanje koje priječi primjenu navedenih terapija, mogu izabrati nošenje elastičnih čarapa.

Kirurško liječenje

Cilj je kirurškog liječenja ukloniti što više varikoznih vena. Najveća površinska vena je vena safena magna, koja se proteže od gležnja do prepone i tu se ulijeva u glavnu duboku venu. Vena safena se može izvaditi zahvatom koji se zove ljuštenje. Kirurg učini dvije incizije, jednu u preponi i drugu kod gležnja i otvori venu na svakom kraju. Fleksibilnom (savitljivom) uvodnicom (vodilicom) uđe u cijelu venu te je jednostavno izvuče van. Ako želi ukloniti i druge varikozne vene kirurg učini više incizija na tom području. Budući da površinske vene imaju znatno manju ulogu nego što je imaju duboke vene u vraćanju krvi prema srcu, uklanjanje površinskih vena ne remeti cirkulaciju ukoliko duboke vene uredno funkcioniraju. Budući da je taj kirurški zahvat dugotrajan, bolesnik obično treba biti u općoj anesteziji. Premda se kirurškim liječenjem olakšavaju simptomi i sprječavaju komplikacije, zahvat ostavlja ožiljke. Što se ukloni veći broj varikoznih vena to je vrijeme potrebno za pojavu novih varikoznih vena dulje. Ipak, kirurško liječenje ne smanjuje sklonost nastanka novih varikoznih vena.

Injekciona terapija

U injekcionoj terapiji, koja je zamjena kirurškoj, vene se začepljuju tako da kroz njih nema više protoka krvi. U venu se daje injekcija otopine koja oštećuje venu i uzrokuje trombozu. Zapravo, ovaj zahvat izaziva bezopasan oblik površinskog flebitisa. Prirodni proces koji se odvija u području novonastale tromboze izaziva stvaranje ožiljnog tkiva koje začepljuje venu. Ipak, može se dogoditi da se tromb otopi, umjesto da se stvori ožiljak, pa se vena ponovno može otvoriti.

Injekciona terapija u Sjedinjenim Američkim Državama provodila se između 1930. i 1950. godine, ali je napuštena radi slabih rezultata i komplikacija. Mnogi od lijekova koji su se rabili pri tom zahvatu tada nisu bili adekvatno testirani pa su uzrokovali neugodne, a katkada i opasne nuspojave. Budući da se metoda činila jednostavnom, mnogi su je liječnici primjenjivali bez dovoljno iskustva. Današnje tehnike su poboljšale izglede za uspjeh, pa se sigurno upotrebljavaju za varikozne vene svih veličina.

Vjerojatnost da će se u veni stvoriti ožiljno tkivo veća je ukoliko se što više smanji promjer vene koja se liječi injekcionom terapijom i ukoliko je smanjena veličina tromba u veni. To se postiže kompresijom vena koja se vrši specijalnom tehnikom postavljanja zavoja na nogu nakon injekcione terapije.

Premda injekciona terapija zahtjeva više vremena nego kirurška, ipak pri injekcionoj terapiji nije potrebna anestezija. Ukoliko nastanu nove varikozne vene mogu se liječiti istim postupkom, a bolesnici se između dva postupka mogu vratiti svojim dnevnim aktivnostima. Ipak, unatoč novim tehnikama neki liječnici preporučuju injekcionu terapiju samo ako se varikozne vene pojave nakon kirurškog liječenja, ili ukoliko osoba želi kozmetsko poboljšanje.

Ljudi s varikoznom venama imaju također često i paukolike vene (spider vene) koje se katkada krivo nazivaju proširene ili rasprsnute kapilare. Premda paukolike vene mogu biti rezultat povišenog krvnog tlaka iz varikoznih vena, općenito se misli da su posljedica hormonskih čimbenika (o kojima se još malo znade) na što upućuje i činjenica da se one najviše javljaju u žena, posebno u trudnoći. Ukoliko paukolike vene izazivaju bolove, osjećaj pečenja ili su kozmetski teško prihvatljive, mogu se također liječiti injekcionom terapijom

Priroda zna najbolje

Za rješavanje navedene problematike postoji niz prirodnih biljeka i mješavina ulja,masti ili ekstrakata  koji mogu pomoći. Evo najčešćih:

Veprina (ruscus aculeatus) – ljekovita biljka 2002 (ljekovita biljka godine 2002)

Autor: Ralf Windhaber

Znanstvenici univerziteta u Würzburgu (Studijska grupa Povijest razvoja nauke o ljekovitom bilju) proglasili su veprinu ljekovitom biljkom 2002. Biljka je u romanskim zemljama poznati venski terapeutik. U medjuvremenu je i u Njemačkoj provodeno placebo-kontrolirano, dvostruko-slijepo kliničko istraživanje.

Procjenjuje se da 6 miliona stanovnika Njemačke boluje od kronično-venozne insuficijencije. Osobito u Italiji i Francuskoj se preparati ruscusa smatraju venskim terapeutikom prvog izbora. U Njemačkoj je veprina manje poznata. Ekstrakt korijena povišuje venski tonus i stimulira limfatični transport, čime se volumen tkiva znatno smanjuje. Prema novim istraživanjima aktivne tvari korijena veprine štite i elastin, potporno vlakno u venama, čime žile ostaju elastičnije. Već je 1991. biljka od komisije tadašnjeg Saveznog zdravstvenog zavoda dobila pozitivnu ocjenu „za suportivnu terapiju kod smetnji izazvanih kroničnom venoznom insuficijencijom kao sto su bolovi i osjecaj težine u nogama, noćni grčevi, svrbež i otekline“.

Ruscus je mediteranska biljka i pripada obitelji Liliacee. Uspijeva i u vrtovima kao ukrasna biljka. Veprina je tipični primjer ljekovite biljke s filokadijama. Ono što laiku izgleda poput običnih listova, u stvarnosti su bočni izdanci. Na ovim se zimzelenim, dva do tri centimetra velikim mladicama nalaze neugledni bjeličasti cvjetovi. Kasnije se stvaraju okruglasti, koraljnocrveni plodovi. Šiljasti bočni izdanci dali su biljci i njeno njemačko ime. Vjerojatno je bio običaj, da se grane objese kraj mesa, kako bi se miševe držalo podalje od zaliha. Osim toga su grane veprine sluzile kao metla. U anticko vrijeme je ruscus bio i na jelovniku. Kao i šparuge, podzemne su mladice služile za jelo kao povrće. Takodjer iz antike potiču i prve primjene u ljekovite svrhe, koje su se kroz srednji vijek očuvale i do velikih knjiga o bilju u 16. i 17. stoljeću. One u pravilu nisu bile osobito specifične osim preporuke za korištenje pripravaka korijena za poticanje mokrenja pri edemu. Pri redovitoj upotrebi ektrakta ruscusa dolazi zaista do smanivanja edema. Tek su u 50tim godinama prošlog stoljeća ponovno otkrivene vazokonstiktivne osobine ekstrakta rizoma . Za to su odgovorni saponini ruscogenin i neoruscogenin, koje se izolirani primjenjuju u liječenju hemoroida. U medjuvremenu je djelotvornost ekstrakta rizoma pri kroničnoj venskoj insuficijenciji I. i II. stupnja dokazana placebo-kontroliranim dvostruko-slijepim kliničkim istraživanjem provedenim u Njemačkoj. Rezultati su krajem listopada 2001 predstavljeni na 3. medjunarodnom kongresu fitomedicine u Münchenu.

© 2002 GOVI-Verlag

Aesculus hippocastanum (divlji kesten), od davnine poznat i cijenjen po ljekovitom djelovanju. Suhi ekstrakt sadrži mnoge ljekovite tvari (flavonoide, katehine i proantocinidine), a osobito je cijenjen zbog escina (smjesa triterpenskih saponina). Standardiziran na 20 posto escina, pokazuje dobro djelovanje u liječenju upale vena (thrombophlebitis), varikoznih vena, perivaskularnog edema, hemoroida te u zaštiti venskih stjenki od oštećenja. U literaturi se navodi i povoljan učinak ekstrakta kestena na krvne žile i cirkulaciju srca te bolju prokrvljenost bubrega.

Suhi ekstrakt lista Hamamelis virginiana (hamamelis) iznimno je bogat taninima i flavonoidima. Zahvaljujući svom sastavu ima dobro protuupalno, analgetsko, adstrigentno i flebotoničko djelovanje, zbog kojeg se preporučuje u svim poremećajima venske cirkulacije (proširene vene, hemoroidi, upale vena i sl.).

Tegobe izazvane poremećajem venske cirkulacije elastičnom se kompresijom uklanjaju ili smanjuju, pa se povećava radna i životna sposobnost oboljelih

Incidencija poremećaja venske cirkulacije nogu (PVC) ozbiljan je socijalno-ekonomski problem, jer zahvaća 10 posto Hrvata, ili približno njih 400.000, od čega je zaposlenih tri posto.

Da bismo objasnili zašto se javlja taj problem, treba se kratko osvrnuti na anatomske i fiziološke karakteristike venskog sustava u nogama. Sastoji se, naime, od površnog i dubokog sustava, koji su međusobno povezani tzv. komunikantnim i perforantnim venama, a grubo ga možemo podijeliti na površinski i duboki. Vena ima tanku i nježnu stijenku, podložnu ozljedama i deformacijama kod promjena intravenskog tlaka, čija je rastezljivost šest do deset puta veća nego u arterija. U venskom sustavu nalazi se 70 posto krvi, s tim da se u nozi može uskladištiti od 300 do 500 ml krvi.
Za pravilan tok krvi najvažniji je zadovoljavajući valvularni aparat (venski zalisci). On krv usmjerava prema srcu, pa zato u slučaju njegova oštećenja i insuficijencije, uz nepotpuno zatvaranje valvula, dolazi do vraćanja venske krvi, njezina zastoja i edema nogu. Uz to, tok i brzina venske cirkulacije nogu ovise i o mišićnoj pumpi mišića potkoljenice, razlici tlaka između gležnja i desnog srca, o vis a tergo (tok krvi s mjesta većeg tlaka prema mjestu nižeg tlaka, odnosno od arteriola prema venulama, ili iz arterijskog bazena u venski) i vis a fronte (kod disanja mijenjaju se intraabdominalni tlakovi zbog funkcije ošita, tako da se kod udisaja stvara povećani tlak koji usporava tok venske krvi, a kod izdisaja se tlak bitno smanjuje te djeluje kao usisni ventil za tok venske krvi prema srcu, ubrzavajući cirkulaciju), te pulzacijama srčanog mišića (kod svake kontrakcije lijeve strane srca u arterijski bazen utiskuje se krv i povećava tlak, koji se prenosi sve do arteriolola)

S obzirom na to da je tok venske krvi inače spor, svaki poremećaj u smjeru srca potiče mogućnost poremećaja koagulacije, stvaranja tromba i razvoja tromboze, pri čemu je osobito opasna duboka tromboza vena s mogućnošću embolizacije i nastanka fatalne (smrtonosne) plućne embolije (otkidanje komadića tromba koji venskom strujom putuje prema srcu i plućima, gdje može začepiti krvnu žilu i spriječiti daljni tok krvi!).
Kad govorimo o poremećajima venske cirkulacije, postoji cijeli spektar kliničkih tegoba, što ovisi o lokalizaciji patološkog supstrata. Međutim, poremećaje generalno možemo podijeliti na upalu, trombozu, oštećenje zalistaka, varikozitete, statičke edeme i ozljede. A najteže i najopasnije oboljenje je duboka tromboza vena, kako zbog mogućnosti nastanka fatalne embolije pluća, tako i zbog razvijanja posttrombotskog sindroma.

Pozitivne strane elastične kompresije

Elastična kompresija korisna je komplementarna metoda u prevenciji i liječenju poremećaja venske cirkulacije, kojom se sprječavaju ili smanjujuju tegobe, što potiče radne i životne sposobnosti.
Prema smjernicama (algoritmima), elastična kompresija se kao komplementarna metoda primjenjuje u svim slučajevima poremećaja venske cirkulacije, u svim slučajevima slabije pokretnosti ili nepokretnosti, kod osoba koje dugo stoje ili sjede te u svim preoperativnim, intraoperativnim i postoperativnim slučajevima, kao i nakon sklerozacije vena. Kod mnogih bolesnika s kroničnim poremećajem venske cirkulacije primjena elastične kompresije je de facto doživotna.
Kao metoda liječenja, elastična kompresija je jednostavna, dostupna i lako primjenjiva, bez komplikacija i nuspojava, nije štetna i dokazano je učinkovita. Uz to što sprječava teže oblike bolesti, ne iziskuje velike troškove. Može se primjenjivati kao komplementarna, preventivna i terapijska privremena ili trajna metoda liječenja.

Preventivna primjena – Preporučuje se svim osobama koje su pod statičkim opterećenjem ili im je iz bilo kojeg razloga usporen tok krvi prema srcu, kao što je to kod 25 posto trudnica, osoba koje dugo stoje ili sjede, kod profesionalnih opterećenja, kod teško pokretnih i nepokretnih bolesnika, kod svih bolesnika prije, za vrijeme i nakon operacije do mobilnosti te kod nekih sportaša.
Vrlo je važno na vrijeme uočiti statička opterećenja i tako spriječiti bolest, odnosno prelazak u kronicitet.

Terapijska primjena – kod svih zastoja, edema, varikoziteta i rupture varikoziteta (prsnuća), ulkusa, stanja nakon tromboze i posttrombotskog sindroma te kod limfedema.

Elastične čarape

Proizvodnja elastičnih čarapa počela je početkom 20. stoljeća, a danas se mogu preporučiti preventivne i terapijske elastične čarape, kao i one sa segmentalnim tlakovima.

Elastičnom kompresijom modernim čarapama sa segmentalnim tlakovima imitira se fiziološka distribucija tlaka od najvećeg na stopalu do 60 posto manjeg u području bedra, te se povećava vanjski i intravenski tlak, što povećava brzinu toka krvi, a ujedno smanjuje zastoj i edeme. Ti učinci elastične kompresije dokazani su i definitivno korisni kod osoba koje imaju akutni ili kronični poremećaj venske cirkulacije.
Elastične čarape moraju imati dobru termoregulaciju i poroznost, dobar elasticitet, vlak i tlak. Osim što zadovoljavaju medicinske zahtjeve, izrađene su od najfinijeg materijala s mikrovlaknima, bez nata, raznih su dužina i boja te zadovoljavaju i estetsku komponentu.
Primjena elastičnih čarapa strogo je individualna, što znači da svakom bolesniku treba izmjeriti noge i u suradnji s liječnikom odrediti tip čarape, odnosno jednu od četiri (I, II, III, IV) klase kompresije po EU standardima.

Veprina (ruscus aculeatus) – ljekovita biljka 2002 (ljekovita biljka godine 2002)

Autor: Ralf Windhaber

Znanstvenici univerziteta u Würzburgu (Studijska grupa Povijest razvoja nauke o ljekovitom bilju) proglasila je veprinu ljekovitom biljkom 2002. Biljka je u romanskim zemljama poznati venski terapeutik. U medjuvremenu je i u Njemačkoj provodeno placebo-kontrolirano, dvostruko-slijepo kliničko istraživanje.

Procjenjuje se da 6 milijuna stanovnika Njemačke boluje od kronično-venozne insuficijencije. Osobito u Italiji i Francuskoj se preparati ruscusa smatraju venskim terapeutikom prvog izbora. U Njemačkoj je veprina manje poznata. Ekstrakt korijena povišuje venski tonus i stimulira limfatični transport, čime se volumen tkiva znatno smanjuje. Prema novim istraživanjima aktivne tvari korijena veprine štite i elastin, potporno vlakno u venama, čime žile ostaju elastičnije. Već je 1991. biljka od komisije tadašnjeg Saveznog zdravstvenog zavoda dobila pozitivnu ocjenu „za suportivnu terapiju kod smetnji izazvanih kroničnom venoznom insuficijencijom kao sto su bolovi i osjecaj težine u nogama, noćni grčevi, svrbež i otekline“.

Ruscus je mediteranska biljka i pripada obitelji Liliacee. Uspijeva i u vrtovima kao ukrasna biljka. Veprina je tipični primjer ljekovite biljke s filokadijama. Ono što laiku izgleda poput običnih listova, u stvarnosti su bočni izdanci. Na ovim se zimzelenim, dva do tri centimetra velikim mladicama nalaze neugledni bjeličasti cvjetovi. Kasnije se stvaraju okruglasti, koraljnocrveni plodovi. Šiljasti bočni izdanci dali su biljci i njeno njemačko ime. Vjerojatno je bio običaj, da se grane objese kraj mesa, kako bi se miševe držalo podalje od zaliha. Osim toga su grane veprine sluzile kao metla. U anticko vrijeme je ruscus bio i na jelovniku. Kao i šparuge, podzemne su mladice služile za jelo kao povrće. Takodjer iz antike potiču i prve primjene u ljekovite svrhe, koje su se kroz srednji vijek očuvale i do velikih knjiga o bilju u 16. i 17. stoljeću. One u pravilu nisu bile osobito specifične osim preporuke za korištenje pripravaka korijena za poticanje mokrenja pri edemu. Pri redovitoj upotrebi ektrakta ruscusa dolazi zaista do smanivanja edema. Tek su u 50tim godinama prošlog stoljeća ponovno otkrivene vazokonstiktivne osobine ekstrakta rizoma. Za to su odgovorni saponini ruscogenin i neoruscogenin, koje se izolirani primjenjuju u liječenju hemoroida. U medjuvremenu je djelotvornost ekstrakta rizoma pri kroničnoj venskoj insuficijenciji I. i II. stupnja dokazana placebo-kontroliranim dvostruko-slijepim kliničkim istraživanjem provedenim u Njemačkoj. Rezultati su krajem listopada 2001 predstavljeni na 3. medjunarodnom kongresu fitomedicine u Münchenu.

© 2002 GOVI-Verlag
Prilog izašao u pharmazeutische-zeitung online 03/2002

Ovčji sir s ukiseljenom Veprinom

Ovčji tvrdi sir- ljekovite tvari  Bogat je vitaminom A, vitaminima B skupine, vitaminom D, kalcijem, magnezijem, fosforom. Utječe na sprečavanje osteoporoze u starijoj dobi, na kvalitetu zuba, kose, kože i noktiju, na zdravlje krvnih žila i zglobova, kože, a naročito na jačanje imuniteta, smiruje živce i čuva od stresa

Veprina – ljekovite tvari: sadrži eterično ulje, ruskozid, ruskin,vitamin P, treslovinu, smolu, holin, šećer, kalijeve soli, fitosterol i sl.
Liječenje: – pojačava izlučivanje mokraće, liječenje kožnih bolesti, u liječenju žutice, učinkovita je kod artritisa, gihta i reumatizma, kod arterioskleroze, tumora prostate, kod poremećaja cirkulacije u šakama i stopalima  a naročito vena na nogama..

 

Ovčji sir sa veprinom u ulju od stolisnika

 

Fritaja sa mladicama veprine
Natrgati mekane djelove mladica,par minuta blanširati, po želji. Ocijediti i na ulju uz dodatak isjeckanog luka propržiti , uz podljevanje dok omekša (temeljac ili mlijeko). Začiniti, sol,papar i dodati razmućena jaja. Kratko promješati. Po želji posuti ovčjim ili kozjim sirom.

Ravioli sa sirom i veprinom
Napraviti standardno tijesto za raviole. Brašno, jaja, sol, ulje i voda. Nadjev – usitnjena kuhana veprina, svježi sir, kravlji i kozji sir, začini. Napravljene raviole kuhati u vreloj slanoj vodi  10- tak minuta. Servirati uz teleći gulaš ili sir sa vrhnjem.

Zapečena veprina sa krumpirom, šunkom, sirom
U vrućoj posoljenoj vodi prokuhati 10-tak minuta krumpir narezan na ploške, dodati  natrgane mladice veprine i kuhati još 5 minuta, ocijediti i staviti u vatrostalnu zdjelu. Sačuvati temeljac od  kuhanja. Na laganoj vatri mješati maslac, brašno i 2,5 dcl temeljca. Kad se napravi bešamel dodati kravlji sir, muškatni orašćić, sol, papar, ljutu papriku, da se poveže.
Tim umakom preliti veprinu sa krumpirom, naribanim ementalerom i šunkom, te peći 20 minuta na 200 stupnjeva. Posuti sirom i prezlama i još lagano zapeći.

Mladi izdanci veprine u našem jelovniku

Opis mladice  –  štapićasti oblik od zelene  do plavoljubičaste boje  ovisno o tlu na kojem raste. Može narasti  i do 80 cm visine, ali je tada već nešto tvrđa pa ju je najbolje ubrati  kad je velika oko 30 cm.
Inače ona brzo raste tako da je u odnosu na svoju sestričnu divlju šparugu još sočnija i više se može
iskoristiti u pripremi. Raste divlje u prirodi a može se uzgajati  i u vrtovima, također i u vazama kao ukrasna  i korisna biljka.

---

Naziv biljke. Biljka pripada porodici Liliceae – ljiljana, podrazred Lilidea. U ljekarni je možemo naći pod imenom Radix Ruscus, a u narodu se koriste još nazivi oštrolisna kostrika, oštrolisna veprina, ježevina, metlika u Sloveniji, u Srbiji susrećemo slične nazive kao koštriš, kostrika, veprinac, šimširka, divlji šimšir, trnobor, lepren, kataroška. Engleski naziv je Butcher’s broom, njemački Mausedorn, Stechender Mausedorn, talijanski Pungitopo, Ruscolo Pungitopo, španjolski Rusco.

Vrste. Kod nas i u svijetu nalazimo mnoge vrste veprine koja je već prema klimatskom i geografskom području na neki način specifična i prepoznatljiva ljudima tih krajeva pa ih tako razvrstavamo na Hard Ruscus, Ruscus Aculeatus sa svojim kultivarima Christmas Berry i Elisabeth Lawrence, Colchicus – Ruscus, Ruscus Hipoglossum,Ruscus  Hipophylum –sa svojim kultivarima: Izrael Ruscus,Ital ruscus , Cadophylls mc, Racemosus i mnogo drugih.

Staništa. Po izgledu veprina je trajnica tj. višegodišnja zimzelena biljka koja naraste i do metar visine, a neke vrste su i  znatno više, zavisno od vrste tla i položaja. Voli zasjenjene položaje, hladovine, tako da je često nalazimo u većim biljnim zajednicama po primorskim šumama i šikarama. Najviše se nalazi na nižim nadmorskim visinama, idealno stanište joj je od 100– 700 m, iako nema strogih granica.

U Hrvatskoj je nalazimo uz južne rubove istarskog poluotoka, po otocima, Dalmatinskoj zagori, u Gorskom kotaru te u Hrvatskom zagorju i Slavoniji, u Hrastovim šumama blizu riječnih tokova.

Isto tako, nalazimo je i u Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, na tim za nju povoljnim klimatskim staništima. U svijetu je nalazimo u južnoj i srednjoj Europi, u sjevernoj Africi, u Aziji koja gravitira prema Mediteranu, te u južnim područjima sjeverne Amerike.