Veprina – Biljka godine 2002.

31.08.2017. Admin

Veprina (ruscus aculeatus) – ljekovita biljka 2002 (ljekovita biljka godine 2002)

Autor: Ralf Windhaber

Znanstvenici univerziteta u Würzburgu (Studijska grupa Povijest razvoja nauke o ljekovitom bilju) proglasila je veprinu ljekovitom biljkom 2002. Biljka je u romanskim zemljama poznati venski terapeutik. U medjuvremenu je i u Njemačkoj provodeno placebo-kontrolirano, dvostruko-slijepo kliničko istraživanje.

Procjenjuje se da 6 milijuna stanovnika Njemačke boluje od kronično-venozne insuficijencije. Osobito u Italiji i Francuskoj se preparati ruscusa smatraju venskim terapeutikom prvog izbora. U Njemačkoj je veprina manje poznata. Ekstrakt korijena povišuje venski tonus i stimulira limfatični transport, čime se volumen tkiva znatno smanjuje. Prema novim istraživanjima aktivne tvari korijena veprine štite i elastin, potporno vlakno u venama, čime žile ostaju elastičnije. Već je 1991. biljka od komisije tadašnjeg Saveznog zdravstvenog zavoda dobila pozitivnu ocjenu „za suportivnu terapiju kod smetnji izazvanih kroničnom venoznom insuficijencijom kao sto su bolovi i osjecaj težine u nogama, noćni grčevi, svrbež i otekline“.

Ruscus je mediteranska biljka i pripada obitelji Liliacee. Uspijeva i u vrtovima kao ukrasna biljka. Veprina je tipični primjer ljekovite biljke s filokadijama. Ono što laiku izgleda poput običnih listova, u stvarnosti su bočni izdanci. Na ovim se zimzelenim, dva do tri centimetra velikim mladicama nalaze neugledni bjeličasti cvjetovi. Kasnije se stvaraju okruglasti, koraljnocrveni plodovi. Šiljasti bočni izdanci dali su biljci i njeno njemačko ime. Vjerojatno je bio običaj, da se grane objese kraj mesa, kako bi se miševe držalo podalje od zaliha. Osim toga su grane veprine sluzile kao metla. U anticko vrijeme je ruscus bio i na jelovniku. Kao i šparuge, podzemne su mladice služile za jelo kao povrće. Takodjer iz antike potiču i prve primjene u ljekovite svrhe, koje su se kroz srednji vijek očuvale i do velikih knjiga o bilju u 16. i 17. stoljeću. One u pravilu nisu bile osobito specifične osim preporuke za korištenje pripravaka korijena za poticanje mokrenja pri edemu. Pri redovitoj upotrebi ektrakta ruscusa dolazi zaista do smanivanja edema. Tek su u 50tim godinama prošlog stoljeća ponovno otkrivene vazokonstiktivne osobine ekstrakta rizoma. Za to su odgovorni saponini ruscogenin i neoruscogenin, koje se izolirani primjenjuju u liječenju hemoroida. U medjuvremenu je djelotvornost ekstrakta rizoma pri kroničnoj venskoj insuficijenciji I. i II. stupnja dokazana placebo-kontroliranim dvostruko-slijepim kliničkim istraživanjem provedenim u Njemačkoj. Rezultati su krajem listopada 2001 predstavljeni na 3. medjunarodnom kongresu fitomedicine u Münchenu.