Oštrolisna veprina

Naziv biljke. Biljka pripada porodici Liliceae – ljiljana, podrazred Lilidea. U ljekarni je možemo naći pod imenom Radix Ruscus, a u narodu se koriste još nazivi oštrolisna kostrika, oštrolisna veprina, ježevina, metlika u Sloveniji, u Srbiji susrećemo slične nazive kao koštriš, kostrika, veprinac, šimširka, divlji šimšir, trnobor, lepren, kataroška. Engleski naziv je Butcher’s broom, njemački Mausedorn, Stechender Mausedorn, talijanski Pungitopo, Ruscolo Pungitopo, španjolski Rusco.

Vrste. Kod nas i u svijetu nalazimo mnoge vrste veprine koja je već prema klimatskom i geografskom području na neki način specifična i prepoznatljiva ljudima tih krajeva pa ih tako razvrstavamo na Hard Ruscus, Talijan – ruscus, Ruscus – Aculeatus, Colchicus – Ruscus, Ruscus Hipoglossum, Hipophyllm – izraelski ruscus, microglosus, streptophyllum, Cadophylls mc, Racemosus i mnogo drugih.

Staništa. Po izgledu veprina je trajnica tj. višegodišnja zimzelena biljka koja naraste i do metar visine, a neke vrste su i  znatno više, zavisno od vrste tla i položaja. Voli zasjenjene položaje, hladovine, tako da je često nalazimo u većim biljnim zajednicama po primorskim šumama i šikarama. Najviše se nalazi na nižim nadmorskim visinama, idealno stanište joj je od 300 – 500 m, iako nema strogih granica.

U Hrvatskoj je nalazimo uz južne rubove istarskog poluotoka, po otocima, Dalmatinskoj zagori, u Gorskom kotaru te u Hrvatskom zagorju i Slavoniji, u Hrastovim šumama blizu riječnih tokova.

Isto tako, nalazimo je i u Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, na tim za nju povoljnim klimatskim staništima. U svijetu je nalazimo u južnoj i srednjoj Europi, u sjevernoj Africi, u Aziji koja gravitira prema Mediteranu, te u južnim područjima sjeverne Amerike.

Stabljika. Ima jako razgranatu drvenastu stabljiku. Iz korijena se u visinu granaju ravne grane koje su veoma čvrste i rastu u raznim smjerovima, da bi cjelokupno na kraju dobila oblik široko nepristupačnog grma koji varira od 30 cm do 1 m, zavisno od uvjeta gdje raste.

List. Oštrolisna veprina ima posebno prepoznatljive jajasto oblikovane kožne listiće koji su više bodlje nego list pa se još nazivaju lažni listići – filokladije. Oni su smješteni nasuprotno po stabljici biljke i veoma su oštri i bolno neugodni ako se neoprezno približimo.

Cvijet. Velika posebnost ove biljke su sitni i neugledni, zelenkasto – bijeli cvjetići se po pet latica i crno bijelim tučkom u sredini, kojeg ćemo vrlo teško uočiti ukoliko ne naiđemo na otvoreni cvijet. Biljka cvate u ožujku ili travnju. Cvijet je bez mirisa, smješten je u pazušcima listića kao da je obješen.

Veprina je dvodomna biljka, a to znači da u prirodi nalazimo posebno biljke sa ženskim i posebno sa muškim cvjetovima. Biljke sa ženskim cvjetovima imaju tučak, a sa muškim imaju prašnike.

Plod. Plod veprine je veoma upadljiva boba jarko crvene boje, ona se smjestila na list veprine, koji je dovoljno čvrst da je nosi. U svom kućištu, boba se sastoji od dvije pravilno složene plodnice sa sjemenkama. Svaka plodnica ima po dvije sjemenke.

Korijen. Korijen je najljekovitiji dio veprine koji je upravo zahvaljujući razgranatosti uspio iscrpiti iz zemlje tolike vrijedne spojeve i minerale koji su čovjeku potrebni. Na glavni odebljali dio korijena nanizani su mnogi sitni i još sitniji korjenčići –rizomi- koji se granaju na sve strane do nekih 3O cm dubine. Korijen je ljutog i gorkog okusa, i specifičnog ugodnog mirisa. Boja mu je bijela a na mnogim rebrastim pregibima je blijedo-ružičasta, i čini njegov izgled vrlo zanimljivim, poput umjetničkih tvorevina koje samo priroda može dati.

Izdanak. Još se zove herba ili zelen veprine. Na proljeće nas veprina daruje mladim metličastim izdancima, zelene boje čiji je okus nešto više gorak od nama svima poznate i cijenjene šparoge.

Ti izdanci veprine su već dugi niz godina, nepravedno zapostavljeni kao gurmanska delicija čije su kvalitete ravne šparogi, a po nekim studijama iz morfologije i farmakopeje biljaka, i učinkovitije.