Autor: Admin

Mladice veprine

Mladi izdanci veprine u našem jelovniku
img_4281

Opis mladice  –  štapićasti oblik od zelene  do plavoljubičaste boje  ovisno o tlu na kojem raste. Može narasti  i do 80 cm visine, ali je tada već nešto tvrđa pa ju je najbolje ubrati  kad je velika oko 30 cm.
Inače ona brzo raste tako da je u odnosu na svoju sestričnu divlju šparugu još sočnija i više se može
iskoristiti u pripremi. Raste divlje u prirodi a može se uzgajati  i u vrtovima, također i u vazama kao ukrasna  i korisna biljka.

Čuvanje mladica Veprine

Nekoliko dana može  se čuvati u hladnjaku do pripreme. Također ih možemo  zamrznuti kao i drugo  zeleno povrće.  Najbolje ih je koristiti svježe. Tvrde dijelove mladice upotrebimo kao temeljac za juhu, ili  za podlijevanje kod pripremanja  jela.Svježa  je  mladica  gorka, ali ako nam to ne paše samo ih blanširamo u vreloj vodi uz dodatak malo soli i šećera, eventualno maslaca i one izgube prirodnu gorčinu.


Od mladica veprine možemo pripremati razna jela prema svom ukusu ili  kreativnom kuhanju po želji.

Mladice veprine možemo dodavati u  druge guste povrtne juhe, koristiti kao nadjev za
razne pite, složence, sa prhkim ili lisnatim tijestom, kao prilog mesnim i ribljim jelima,  veoma su prikladne za miješane  i  složene salate. Najomiljenije su ipak fritaje, mladice veprine  u kombinaciji sa jajima ,  uz dodatak  šunke, pršuta, slanine,  parmezana  ili račića.  Isto tako veprina se vrlo dobro kombinira sa slatkim,  tako da se mogu pripremati i deserti sa mladicama veprine.


Nutritivne vrijednosti

Izdanci veprine sigurno ne zaostaju za nutricionističkim vrijednostima drugog zelenog povrća, a s obzirom da je to još i samoniklo jestivo povrće, to je samo još jedan plus u kvaliteti. Kod uzimanja i serviranja ove namirnice poželjno ju je uzimati u manjim obrocima, više puta dnevno.
Mladice veprine imaju malu energetsku , a veliku nutritivnu vrijednost. Minerali, vitamini i mikroelemti ( kalij, fosfor, sumpor, i dr.) Ljekovit sadržaj biljke je značajan eterično ulje, steroidni saponin ruskin, ruskozid, aglikon ruskogenin, neoruskogenin, pirokatehol, spertein, fitosrerol, vitamin P..).

Širokolisna veprina

sirokolisnaTrajni zimzeleni polugrm pridignute ili polegnute, slabo razgranate stabljike s duguljasto lancetastim do eliptičnim listovima- filokladijama. Ti listovi su kožnati, mekani, sjajni, rjeđe su jajastog oblika.Vrh je ušiljen ali mekan, nervatura lista je paralelna. Dostiže dužinu od 3-11 cm, a širina mu je od 1- 7 cm. Listovi su reducirani, nisu gusto rasporeređeni. U pazušcima listova razvijaju se filokladiji veličine do 0,5 cm. Biljka cvate u ožujku, travnju i svibnju. Plod je okruglasta, libiva tj. Mesnata boba crvene boje promjera od 1-2 cm koja dozrijeva od rujna do prosinca. Biljka je dvodomna, veličina ploda i sjemenki je varijabilna te ovisi o geografskom staništu i kvaliteti zemljišta gdje raste. Za potencijalnu selekciju populacija i jedinki širokolisne veprine zanimljivi su oblik i veličina ploda kao i oblik i veličina filokladija.

Nalazimo je u prirodi na području srednje Evrope (bivša Čehoslovačka,Mađarska, Austrija, Italija. U Hrvatskoj (slika1) je rasprostranjena na podrućju Slavonije, Hrvatskog zagorja, Medvednice, Samoborskog gorja, Gorskog kotara,Like, Velebita, otoka Cresa i Lošinja, kao i okolice grada Nina.Također je rasprostranjena na području Srbije, Rumunjske, Bugarske,Grčke, Turske te poluotoka Krima.

Po ljekovitosti širokolisna veprina ima slične karakteristike sastava i djelotvornosti ali se zbog ugroženosti ne bi trebala koristiti prema zakonu o zaštiti prirode(NN br. 30/94,72/94,107/03/.

Mekolisna – širokolisna veprina-(Ruscus hypoglossum L.) se kao ukrasna vrsta koristi kao pokrivač tla u vrtovima i na urbanim zelenim površinama te u cvjetnim aranžmanima. Raste relativno sporo i dostiže manje dimenzije, zbog čega je pogodna za sadnju po okućnicama, u sijeni krošanja drveća, zidova, ne traži puno prostora i ne širi se. Ta biljka voli dobro plodno i rastresito tlo. Nju ne nalazimo u većim skupinama kao oštrolisnu veprinu, puno je rijeđe nalazimo u prirodi, pa se o njoj moramo brinuti i zaštiti je od izumiranja.

Širokolisna veprina nalazi se na popisu stručnog dokumenta naziva „’crveni popis“ koji pokazuje koje su vrste ili podvrste biljaka, gljiva ili životinja u opasnosti od izumiranja.Ta vrsta veprine spada sa još 185 drugih biljaka u niskorizičnu NT grupu „ zaštićenih biljaka od ukupno 759 u Hrvatskoj, što čini 4,2% od ukupnog broja takvih biljaka u svijetu.

Vrste i kultivari

Naziv biljke. Biljka pripada porodici Liliceae – ljiljana, podrazred Lilidea. U ljekarni je možemo naći pod imenom Radix Ruscus, a u narodu se koriste još nazivi oštrolisna kostrika, oštrolisna veprina, ježevina, metlika u Sloveniji, u Srbiji susrećemo slične nazive kao koštriš, kostrika, veprinac, šimširka, divlji šimšir, trnobor, lepren, kataroška. Engleski naziv je Butcher’s broom, njemački Mausedorn, Stechender Mausedorn, talijanski Pungitopo, Ruscolo Pungitopo, španjolski Rusco.

Vrste. Kod nas i u svijetu nalazimo mnoge vrste veprine koja je već prema klimatskom i geografskom području na neki način specifična i prepoznatljiva ljudima tih krajeva pa ih tako razvrstavamo na Hard Ruscus, Ruscus Aculeatus sa svojim kultivarima Christmas Berry i Elisabeth Lawrence, Colchicus – Ruscus, Ruscus Hipoglossum,Ruscus  Hipophylum –sa svojim kultivarima: Izrael Ruscus,Ital ruscus , Cadophylls mc, Racemosus i mnogo drugih.

Staništa. Po izgledu veprina je trajnica tj. višegodišnja zimzelena biljka koja naraste i do metar visine, a neke vrste su i  znatno više, zavisno od vrste tla i položaja. Voli zasjenjene položaje, hladovine, tako da je često nalazimo u većim biljnim zajednicama po primorskim šumama i šikarama. Najviše se nalazi na nižim nadmorskim visinama, idealno stanište joj je od 100– 700 m, iako nema strogih granica.

U Hrvatskoj je nalazimo uz južne rubove istarskog poluotoka, po otocima, Dalmatinskoj zagori, u Gorskom kotaru te u Hrvatskom zagorju i Slavoniji, u Hrastovim šumama blizu riječnih tokova.

Isto tako, nalazimo je i u Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, na tim za nju povoljnim klimatskim staništima. U svijetu je nalazimo u južnoj i srednjoj Europi, u sjevernoj Africi, u Aziji koja gravitira prema Mediteranu, te u južnim područjima sjeverne Amerike.

Oštrolisna veprina

Leave a comment

Naziv biljke. Biljka pripada porodici Liliceae – ljiljana, podrazred Lilidea. U ljekarni je možemo naći pod imenom Radix Ruscus, a u narodu se koriste još nazivi oštrolisna kostrika, oštrolisna veprina, ježevina, metlika u Sloveniji, u Srbiji susrećemo slične nazive kao koštriš, kostrika, veprinac, šimširka, divlji šimšir, trnobor, lepren, kataroška. Engleski naziv je Butcher’s broom, njemački Mausedorn, Stechender Mausedorn, talijanski Pungitopo, Ruscolo Pungitopo, španjolski Rusco.

Vrste. Kod nas i u svijetu nalazimo mnoge vrste veprine koja je već prema klimatskom i geografskom području na neki način specifična i prepoznatljiva ljudima tih krajeva pa ih tako razvrstavamo na Hard Ruscus, Talijan – ruscus, Ruscus – Aculeatus, Colchicus – Ruscus, Ruscus Hipoglossum, Hipophyllm – izraelski ruscus, microglosus, streptophyllum, Cadophylls mc, Racemosus i mnogo drugih.

Staništa. Po izgledu veprina je trajnica tj. višegodišnja zimzelena biljka koja naraste i do metar visine, a neke vrste su i  znatno više, zavisno od vrste tla i položaja. Voli zasjenjene položaje, hladovine, tako da je često nalazimo u većim biljnim zajednicama po primorskim šumama i šikarama. Najviše se nalazi na nižim nadmorskim visinama, idealno stanište joj je od 300 – 500 m, iako nema strogih granica.

U Hrvatskoj je nalazimo uz južne rubove istarskog poluotoka, po otocima, Dalmatinskoj zagori, u Gorskom kotaru te u Hrvatskom zagorju i Slavoniji, u Hrastovim šumama blizu riječnih tokova.

Isto tako, nalazimo je i u Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, na tim za nju povoljnim klimatskim staništima. U svijetu je nalazimo u južnoj i srednjoj Europi, u sjevernoj Africi, u Aziji koja gravitira prema Mediteranu, te u južnim područjima sjeverne Amerike.

Stabljika. Ima jako razgranatu drvenastu stabljiku. Iz korijena se u visinu granaju ravne grane koje su veoma čvrste i rastu u raznim smjerovima, da bi cjelokupno na kraju dobila oblik široko nepristupačnog grma koji varira od 30 cm do 1 m, zavisno od uvjeta gdje raste.

List. Oštrolisna veprina ima posebno prepoznatljive jajasto oblikovane kožne listiće koji su više bodlje nego list pa se još nazivaju lažni listići – filokladije. Oni su smješteni nasuprotno po stabljici biljke i veoma su oštri i bolno neugodni ako se neoprezno približimo.

Cvijet. Velika posebnost ove biljke su sitni i neugledni, zelenkasto – bijeli cvjetići se po pet latica i crno bijelim tučkom u sredini, kojeg ćemo vrlo teško uočiti ukoliko ne naiđemo na otvoreni cvijet. Biljka cvate u ožujku ili travnju. Cvijet je bez mirisa, smješten je u pazušcima listića kao da je obješen.

Veprina je dvodomna biljka, a to znači da u prirodi nalazimo posebno biljke sa ženskim i posebno sa muškim cvjetovima. Biljke sa ženskim cvjetovima imaju tučak, a sa muškim imaju prašnike.

Plod. Plod veprine je veoma upadljiva boba jarko crvene boje, ona se smjestila na list veprine, koji je dovoljno čvrst da je nosi. U svom kućištu, boba se sastoji od dvije pravilno složene plodnice sa sjemenkama. Svaka plodnica ima po dvije sjemenke.

Korijen. Korijen je najljekovitiji dio veprine koji je upravo zahvaljujući razgranatosti uspio iscrpiti iz zemlje tolike vrijedne spojeve i minerale koji su čovjeku potrebni. Na glavni odebljali dio korijena nanizani su mnogi sitni i još sitniji korjenčići –rizomi- koji se granaju na sve strane do nekih 3O cm dubine. Korijen je ljutog i gorkog okusa, i specifičnog ugodnog mirisa. Boja mu je bijela a na mnogim rebrastim pregibima je blijedo-ružičasta, i čini njegov izgled vrlo zanimljivim, poput umjetničkih tvorevina koje samo priroda može dati.

Izdanak. Još se zove herba ili zelen veprine. Na proljeće nas veprina daruje mladim metličastim izdancima, zelene boje čiji je okus nešto više gorak od nama svima poznate i cijenjene šparoge.

Ti izdanci veprine su već dugi niz godina, nepravedno zapostavljeni kao gurmanska delicija čije su kvalitete ravne šparogi, a po nekim studijama iz morfologije i farmakopeje biljaka, i učinkovitije.

Uskolisna/ mekolisna – Ruscus Hypophyllum

Leave a comment

RUSCUS  HYPOPHYLLUM- (Danae racemosa/Italian Ruscus/Alexsandrian  Laurel/  je poznata kao omiljena ukrasna biljka, zbog svog veoma atraktivnog izgleda bilo da raste usamljeno ili u skupinama. Samonikle u prirodi baš ne nalazimo u većim zajednicama, zato se ona u Evropi i u svijetu uzgaja. Zastupljena je kao sadnica za dekoriranje luksuznih interijera i exterijera, a naročito je prisutna u cvijećarstvu kao sastavni dio svečanih ukrasnih aranžmana ,kod vjenčanja i drugih svečanosti.

Ruscus Hypophyllum – je višegodišnja  zimzelena  biljka  koja naraste i do 1m visine  sa granama koji se uspravno dižu u sredini, a bočne se grane većinom povijaju prema zemlji. Kao i kod oštrolisne veprine iz korjena se nepravilno granaju neravne stabljike,tanje su i nježnije pogotovo prema vrhu biljke. Iz pojedinačnih grana se bočno granaju manje grančice nasuprotno raspoređene u nepravilnim razmacima, a isto su tako nanizani i listići kojih ima 5 do 6 po grančici. Listići su lancetasto izduženi, svi su podjednaki i pravilno dužno isprugani, sjajni. Na vrhu pojedinačne grančice u pazušcima listova pojavljuje se cvijet u proljeće, bijele do žućkaste boje. Na njegovom se mjestu u jesen pojavljuju  jedna do dvije crvene bobe. Po spolnosti biljka je dvodomna. Unutar opni bobe sadrže po dvije sjemenke. Korjen Ruscusa hypophyllum  je splet  isprepletenih rizoma debljih i tanjih,  koji rastu do 20 – 30cm u dubinu i šire se na sve strane.

U prirodi ili u kultiviranim nasadima gotovo je uvijek nalazimo u zasjenjenim položajima jer ona ne voli mnogo sunca. Traži dobro plodno zemljište i vlažno propusno tlo. Ipak ako želimo  više crvenih ukrasnih boba  na biljci uzgajati ćemo je u polusjeni.

Mekolisna – Ruscus hypoglossum

Leave a comment

Širokolisna veprina je trajni zimzeleni polugrm pridignute ili polegnute, slabo razgranate stabljike s duguljasto lancetastim do eliptičnim listovima- filokladijama. Ti listovi su kožnati, mekani, sjajni, rjeđe su jajastog oblika.Vrh je ušiljen ali mekan, nervatura lista je paralelna. Dostiže dužinu od 3-11 cm, a širina mu je od 1- 5,2 cm. Listovi su reducirani, nisu gusto rasporeređeni. U pazušcima listova razvijaju se filokladiji veličine do 0,5 cm. Biljka cvate u ožujku, travnju i svibnju. Plod je okruglasta, libiva tj. Mesnata boba crvene boje promjera od 1-2 cm koja dozrijeva od rujna do prosinca. Biljka je dvodomna, veličina ploda i sjemenki je varijabilna te ovisi o geografskom staništu i kvaliteti zemljišta gdje raste. Za potencijalnu selekciju populacija i jedinki širokolisne veprine zanimljivi su oblik i veličina ploda kao i oblik i veličina filokladija.

Nalazimo je u prirodi na području srednje Evrope (bivša Čehoslovačka,Mađarska, Austrija, Italija. U Hrvatskoj (slika1) je rasprostranjena na podrućju Slavonije, Hrvatskog zagorja, Medvednice, Samoborskog gorja, Gorskog kotara,Like, Velebita, otoka Cresa i Lošinja, kao i okolice grada Nina.Također je rasprostranjena na području Srbije, Rumunjske, Bugarske,Grčke, Turske te poluotoka Krima.

Po ljekovitosti širokolisna veprina ima slične karakteristike sastava i djelotvornosti ali se zbog ugroženosti ne bi trebala koristiti prema zakonu o zaštiti prirode(NN br. 30/94,72/94,107/03/.

Mekolisna – širokolisna veprina-(Ruscus hypoglossum L.) se kao ukrasna vrsta koristi kao pokrivač tla u vrtovima i na urbanim zelenim površinama te u cvjetnim aranžmanima. Raste relativno sporo i dostiže manje dimenzije, zbog čega je pogodna za sadnju po okućnicama, u sijeni krošanja drveća, zidova, ne traži puno prostora i ne širi se. Ta biljka voli dobro plodno i rastresito tlo. Nju ne nalazimo u većim skupinama kao oštrolisnu veprinu, puno je rijeđe nalazimo u prirodi, pa se o njoj moramo brinuti i zaštiti je od izumiranja.

Širokolisna veprina nalazi se na popisu stručnog dokumenta naziva „’crveni popis“ koji pokazuje koje su vrste ili podvrste biljaka, gljiva ili životinja u opasnosti od izumiranja.Ta vrsta veprine spada sa još 185 drugih biljaka u niskorizičnu NT grupu „ zaštićenih biljaka od ukupno 759 u Hrvatskoj, što čini 4,2% od ukupnog broja takvih biljaka u svijetu

Ljekovitost

Leave a comment

Veprina ljekovitost(ruscus risom)

Ljekoviti sadržaj: Eterično ulje, steroidni saponin ruskin, ruskozid, aglikon ruskogenin, neoruskogenin, pirokatehol, spertein, fitosterol, vitamin P, treslovina, smola, holin, šećer, kalijeva sol

Ljekovito djelovanje: Veprina je tradicionalni lijek kojim se liječe nožne vene, teške i umorne noge osoba koje tokom dana najviše stoje, kao i kod osoba oboljelih od gihta. Korijen veprine je pak lijek kojim se pojačava izlučivanje mokraće, izaziva znojenje, liječi proširene vene i hemoroide, pomaže kod poremećene cirkulacije u šakama i stopalima, i u mozgu, ublažava svrab u predjelu čmara, ispiru razne kožne nečistoće, pomaže u liječenju žutice, u otklanjanju pijeska u mjehuru i bubregu, kod sindroma karpal tunela, kod artritisa, gihta, reumatizma, arterioskleroze, kod prevencije flebitisa, kod tumora prostate i varikoznih vena. Od tinkture se može napraviti mast za hemeroide. Prašak od osušenog smrvljenog korijena veprine koristimo za posipanje rana kod proširenih vena. Plod veprine djeluje diuretično i depurativno. Sjemenke pak možemo rabiti kao purgativno sredstvo. Ruscorectal je lijek koji se izrađuje od korijena veprine, u oficijelnoj medicini koristi se za liječenje proširenih vena, ulceroznih vena, venske insuficijencije, otvorenih rana, edema, upale vanjskih i unutarnjih hemeroida, krvarenja i svraba.

Kontraindikacije: Pripravke od veprine za unutarnju upotrebu ne bi smjele uzimati osobe s povišenim tlakom i trudnice.

Ljekovita droga koja se primjenjuje u farmaciji

Ljekovite droge dolaze u ljekarne, biljne drogerije, kao i u galenske laboratorije i industrijske pogone za proizvodnju ljekovitih pripravaka najčešće u usitnjenom obliku. Ponekad se rabe i cijele droge (Lini semen, Secale comutum). Njih susrećemo i u nekim čajnim mješavinama- SPECIES.

Osušene biljne droge najbolje se čuvaju cijele, ali ih ljekarne i veledrogerije primaju i izdaju izrezane (koncizirane). Sve droge koje sadrže hlapive sastojke, u prvom redu eterična ulja, u mljevenom obliku znatno brže gube aromu, pa farmakopeje propisuju koliko dugo smiju u takvu obliku biti uskladištene.

Stupanj usitnjenosti pojedinih droga određuje se pomoću sita, koja imaju brojeve propisane u pojedinim farmakopejama, kao i u europskoj farmakopeji. U proizvodnji ljekovitih pripravaka usitnjene droge imaju veću mogućnost kontakta s ekstraktivnim sredstvima. Stupanj usitnjenosti je osobito važan pri izradi čajnih mješavina i uz svaku drogu koja ulazi u sastav nekog čaja mora biti označen broj sita.

Priprava ljekovitih droga

Izvori za dobivanje ljekovitih droga biljnog podrijetla su prirodna staništa, dakle skupljanje biljnog materijala na terenu gdje biljke samoniklo rastu, a zatim uzgoj ljekovitog bilja. Iako su za neke droge prirodna staništa jedini izvor (Arnica montana, Arctostaphylos uva ursi, Gentiana lutea), ipak se veliki broj droga važnih za terapiju dobiva isključivo iz uzgoja.

Samoniklo ljekovito bilje varijabilan je materijal jer njegova kakvoća, s obzirom na ljekovite tvari, može znatno varirati. Ona ovisi o klimatskim prilikama (podneblju) u kojima se biljke razvijaju, o atmosferskim prilikama (padaline, temperatura zraka i sunčeva svjetlost). Kadulja s otoka Paga i Hvara, kao i ona iz dubrovačkog primorja, ima različit kvalitativni i kvantitativni sadržaj eteričnog ulja. Djelotvorne tvari tvorba kojih ovisi o sunčevu svjetlu, u većoj će se količini stvarati tijekom sunčanijih mjeseca i dana (ljetni i jesenji mjeseci).

Još je nekoliko čimbenika odlučujuće za postizanje kakvoće biljne droge koju zahtijevaju farmakopeje, odnosno norme tržišta – godišnje doba, pa čak i doba dana, kada se biljke beru, kako se suše i osušene čuvaju. Prilikom otkupa samoniklog bilja neki od tih podataka ostaju nepoznati.

Neke biljne droge se više i ne dobivaju od samoniklih vrsta, nego visokokvalitetnih i selektiranih kultivara. I potrebe u proizvodnji nekih vrsta ljekovitih biljaka su vrlo velike; postoji izvoz i sirovine za farmaceutsku industriju (Silybum marianum).

Svestranija je uporaba čajeva, zdravstvene kozmetike i drugih proizvoda od prirodnih sastojaka.

Zaštićenost

Veprina je zaštićena biljka. Širokolisna veprina  nalazi se na popisu stručnog dokumenta, koji se naziva.. crveni popis o zaštiti prirode, koji pokazuje koje su vrste ili podvrste biljaka, gljiva ili životinja u opasnosti od izumiranja.Širokolisna  veprina se nalazi u grupi NT gdje je još 185 biljaka, a ukupno ih ima 759 što je 4,2 % od ukupnog broja zaštićenih biljaka u svijetu.

Dokumenti koji reguliraju ovu tematiku:

Zakon o zaštiti prirode NN70/05
Dopuna zakona o zaštiti prirode 139/08
Pravilnik o sakupljanju zaštićenih biljaka
Pravilnik o proglašavanju  divljih svojti zaštićenih  i strogo zaštićenih biljaka

Inspekcija zaštite prirode Ministarstva kulture počinje s kontrolom tržnica i cvjećarnica u svim većim gradovima zbog sumnje da trgovci prilikom izrade božićnih i novogodišnjih aranžmana koriste zakonom zaštićene dekorativne biljke koje bez dozvole beru po šumama.
Koliki će broj inspektora biti uključen u akciju i o koliko je opsežnoj akciji riječ, u Upravi za zaštitu prirode nisu željeli precizirati.
Nadzor u parkovima
– U pravilu se radi o božikovini koja je strogo zaštićena biljka i mekolisnoj veprini koja je zaštićena zavičajna vrsta – kažu u inspekciji.
Branje zaštićenih biljaka na terenu pojačano kontroliraju nadzorne službe u parkovima prirode i nacionalnim parkovima te u ostalim područjima koja su zaštićena na županijskoj razini, a koja imaju ustrojenu nadzornu službu.
 
Kazna do 30.000 kuna
Prošle godine nije bilo zapljene ni kažnjavanja osoba zbog branja zaštićenih biljaka, no u listopadu ove godine u Ivancu kraj Varaždina policija je zaustavila osobni automobil u kojem je pronađeno 6 velikih plastičnih vreća punih biljke mekolisne veprine.
Inspekcija je utvrdila da se radi o sakupljanju u komercijalne svrhe radi daljnje prodaje, zbog čega je protiv počinitelja upućen optužni prijedlog.
Kazne se kreću od 7000 do 30.000 kuna.

Liječenje biljem

Ljekovito bilje i pripravci od ljekovitog bilja najstariji su način liječenja različitih bolesti. Fitoterapija danas predstavlja osnovuočuvanja zdravlja i dodatnu mogućnost prevencije i liječenja blažih oblika bolesti.

Stoljeća uporabe u narodnoj medicini potkrijepljena su današnjim znanstvenim i kliničkim istraživanjima o djelotvornosti i neškodljivosti pa modernu fitoterapiju ne smijemo nikako svrstavati u alternativnu medicinu, već je sagledavati kao dio znanstvene medicine.

Kod provođenja fitoterapije treba biti strpljiv jer su djelovanje, a time i rezultati spori. S ljekovitim biljem ne možemo sve izliječiti, ali s njime unosimo u organizam vrlo vrijedne tvari (eterična ulja, vitamine, prirodne antioksidanse, flavonoide, minerale, enzime… ), te ga jačamo i činimo otpornijim, poboljšavamo metaboličke procese, odstranjujemo štetne tvari iz organizma.

Ljekovito bilje, ukoliko se upotrebljava na ispravan način, gotovo da i nema neželjene učinke, a ako ih i ima tada su one svedene na najmanju moguću mjeru.

Danas se preferira uzgoj ljekovitog bilja bez korištenja umjetnih gnojiva i insekticida (biološki uzgoj ili biodinamički uzgoj) ili sakupljanje na ekološki čistim područjima kako bi se izbjegli štetni učinci zagađenja, a kontrolirano branje, čuvanje i prerada bilja, osigurava zdravstvenu ispravnost i sigurnost bilja.

Ljekovito bilje danas se primjenjuje u različitim farmaceutskim oblicima: vodene iscrpine biljnih droga (infuzi, dekokti, macerati), etanolne iscrpine (tinkture-biljne kapi), uljni macerati, sirupi te kapsule i tablete.

Važno je naglasiti da se pojam biljna droga u farmaciji odnosi na osušene i usitnjene dijelove biljke (cvijet, lat. flos; list, lat. folium; nadzemni dio biljke – zelen, lat.herba; kora, lat. cortex; korijen, lat.radix, plod, lat. fructus ili semen) koji se zatim koriste u fitoterapiji, dakle to nije opojno sredstvo.

Tvari važne za učinak biljke često puta se nalaze samo u jednom dijelu biljke pa se upravo taj dio koristi kao biljna droga, a da bi iz biljke iscrpli djelatne tvari najčešće je potapamo u vodu.

Ovisno o tome koju biljnu drogu koristimo, razlikujemo različite načine pripreme uz pomoć vode kao otapala:

  • Cvjetove i listove koji su mekši biljni dijelovi, pripremamo kao oparke, infuze – npr. cvijet nevena, list koprive;
  • Nadzemne dijelove stabljike u cvatu pripremamo kao infuze – npr. stolisnik ili preslicu;
  • Plodove ili sjemenke, npr. komorač također pripremamo kao infuze.

Infuze pripremamo tako da biljne droge prelijemo kipućom vodom i pustimo da odstoje poklopljeni 10 –20 minuta, zatim se procijede. (infuzi su ono što inače u svakodnevnom životu nazivamo čaj)

  • Kore, korijenje i podanci koji su tvrdi biljni dijelovi, pripremamo kao uvarke, dekokte jer je potrebno dulje vrijeme da voda prodre u unutrašnjost i ekstrahira ljekovite sastojke – npr. kora hrasta, korijen maslačka.

Dekokte pripremamo tako da biljne droge stavimo u hladnu vodu, prokuhamo 10 minuta te pustimo da odstoje poklopljeni 20 minuta, zatim se procijede.

  • Neke biljke zahtijevaju poseban način pripreme kako se na visokoj temperaturi ne bi uništili određeni sastojci koji su vrlo korisni, npr. biljne droge sa sluzima kao što je korijen bijelog sljeza, ili pak da se izbjegne otapanje neželjenih sastojaka npr. imela. Takve biljke pripremaju se kao macerati.

Macerate pripremamo tako da biljne droge maceriramo u prokuhanoj, ali ohlađenoj vodi na sobnoj temperaturi kroz najmanje pola sata do sat vremena, ponekad i 12 sati, ovisno o biljci. Zatim se procijede, a prije pijenja lagano zagriju.

  • Tahebo čaj ima specifičan način pripreme. Za pripremu čaja koristi se destilirana voda. Čaj se mora kuhati u staklenoj posudi. Za miješanje koristi se staklena ili plastična žličica, a za cijeđenje plastično cjedilo ili gaza.

U 300 ml destilirane vode stavimo 1 čajnu žličicu tahebo čaja, kada zakipi kuhamo 5 minuta, a zatim još 20 minuta na laganoj vatri. Nakon toga pustimo čaj da stoji dok se talog ne slegne i procijedimo.

Suvremena fitoterapija je savršen spoj tradicijskih iskustva i rezultata moderne znanosti. Danas je uglavnom poznat kemijski sastav glavne djelatne tvari, a samu primjenu ljekovitog bilja treba racionalizirati i prepustiti stručnjacima, što je naročito važno kod kombiniranja ljekovitog bilja te uzimanja s drugim lijekovima.

Ljekoviti pripravci

 

Ljekovito bilje i pripravci od ljekovitog bilja najstariji su način liječenja različitih bolesti. Fitoterapija danas predstavlja osnovu očuvanja zdravlja i dodatnu mogućnost prevencije i liječenja blažih oblika bolesti.

Stoljeća uporabe u narodnoj medicini potkrijepljena su današnjim znanstvenim i kliničkim istraživanjima o djelotvornosti i neškodljivosti pa modernu fitoterapiju ne smijemo nikako svrstavati u alternativnu medicinu, već je sagledavati kao dio znanstvene medicine.

Kod provođenja fitoterapije treba biti strpljiv jer su djelovanje, a time i rezultati spori. S ljekovitim biljem ne možemo sve izliječiti, ali s njime unosimo u organizam vrlo vrijedne tvari (eterična ulja, vitamine, prirodne antioksidanse, flavonoide, minerale, enzime… ), te ga jačamo i činimo otpornijim, poboljšavamo metaboličke procese, odstranjujemo štetne tvari iz organizma.

Ljekovito bilje, ukoliko se upotrebljava na ispravan način, gotovo da i nema neželjene učinke, a ako ih i ima tada su one svedene na najmanju moguću mjeru.

Danas se preferira uzgoj ljekovitog bilja bez korištenja umjetnih gnojiva i insekticida (biološki uzgoj ili biodinamički uzgoj) ili sakupljanje na ekološki čistim područjima kako bi se izbjegli štetni učinci zagađenja, a kontrolirano branje, čuvanje i prerada bilja, osigurava zdravstvenu ispravnost i sigurnost bilja.

Ljekovito bilje danas se primjenjuje u različitim farmaceutskim oblicima: vodene iscrpine biljnih droga (infuzi, dekokti, macerati), etanolne iscrpine (tinkture-biljne kapi), uljni macerati, sirupi te kapsule i tablete.

Važno je naglasiti da se pojam biljna droga u farmaciji odnosi na osušene i usitnjene dijelove biljke (cvijet, lat. flos; list, lat. folium; nadzemni dio biljke – zelen, lat.herba; kora, lat. cortex; korijen, lat.radix, plod, lat. fructus ili semen) koji se zatim koriste u fitoterapiji, dakle to nije opojno sredstvo.

Tvari važne za učinak biljke često puta se nalaze samo u jednom dijelu biljke pa se upravo taj dio koristi kao biljna droga, a da bi iz biljke iscrpli djelatne tvari najčešće je potapamo u vodu.

Ovisno o tome koju biljnu drogu koristimo, razlikujemo različite načine pripreme uz pomoć vode kao otapala:

  • Cvjetove i listove koji su mekši biljni dijelovi, pripremamo kao oparke, infuze – npr. cvijet nevena, list koprive;
  • Nadzemne dijelove stabljike u cvatu pripremamo kao infuze – npr. stolisnik ili preslicu;
  • Plodove ili sjemenke, npr. komorač također pripremamo kao infuze.

Infuze pripremamo tako da biljne droge prelijemo kipućom vodom i pustimo da odstoje poklopljeni 10 –20 minuta, zatim se procijede. (infuzi su ono što inače u svakodnevnom životu nazivamo čaj)

  • Kore, korijenje i podanci koji su tvrdi biljni dijelovi, pripremamo kao uvarke, dekokte jer je potrebno dulje vrijeme da voda prodre u unutrašnjost i ekstrahira ljekovite sastojke – npr. kora hrasta, korijen maslačka.

Dekokte pripremamo tako da biljne droge stavimo u hladnu vodu, prokuhamo 10 minuta te pustimo da odstoje poklopljeni 20 minuta, zatim se procijede.

  • Neke biljke zahtijevaju poseban način pripreme kako se na visokoj temperaturi ne bi uništili određeni sastojci koji su vrlo korisni, npr. biljne droge sa sluzima kao što je korijen bijelog sljeza, ili pak da se izbjegne otapanje neželjenih sastojaka npr. imela. Takve biljke pripremaju se kao macerati.

Macerate pripremamo tako da biljne droge maceriramo u prokuhanoj, ali ohlađenoj vodi na sobnoj temperaturi kroz najmanje pola sata do sat vremena, ponekad i 12 sati, ovisno o biljci. Zatim se procijede, a prije pijenja lagano zagriju.

  • Tahebo čaj ima specifičan način pripreme. Za pripremu čaja koristi se destilirana voda. Čaj se mora kuhati u staklenoj posudi. Za miješanje koristi se staklena ili plastična žličica, a za cijeđenje plastično cjedilo ili gaza.

U 300 ml destilirane vode stavimo 1 čajnu žličicu tahebo čaja, kada zakipi kuhamo 5 minuta, a zatim još 20 minuta na laganoj vatri. Nakon toga pustimo čaj da stoji dok se talog ne slegne i procijedimo.

Suvremena fitoterapija je savršen spoj tradicijskih iskustva i rezultata moderne znanosti. Danas je uglavnom poznat kemijski sastav glavne djelatne tvari, a samu primjenu ljekovitog bilja treba racionalizirati i prepustiti stručnjacima, što je naročito važno kod kombiniranja ljekovitog bilja te uzimanja s drugim lijekovima.

1 … 6 7 8 9